Krapje, Lonjsko polje-Lovačka udruga koja djeluje i radi u Parku prirode i usred lovišta još ima posebni orintološki rezervat . Zvuči teško, gotovo nemoguće, ali ipak postoji još od davne 1946. godine. Radi se o lovačkoj udruzi “Posavski lovac”, koja , kao što sam uvod kaže , je sastavni dio Parka prirode ”Lonjsko polje” , usred lovišta ima Posebni ptičji rezervat Krapje đol, koji je ustanovlje još davne 1963. godine.

Današnji organizator susreta i lova u ovom izdvojenom djelu Sisačko-moslavačke županije je poznati sisački odvjetnik Željko Stanković, također član udruge .

O ovom kraju znam dosta, ali ipak saznajem jednu malu i meni novu pojedinost. Naime, južna granica lovišta,  još po Austrougarskoj klasifikaciji, kada je Krapje bilo centar istoimene općine,  je zadnja točka Doljnje Posavine, iza toga počinje tvz.”Posavska Šlavonija” kako je od pamtivijeka zovu starosjedioci.

.Pred lijepom lovačkom kućom, već nas čekaju Tihomir Škledar, predsjednik i Željko Marčec , tajnik udruge, lovnik Dejan Latin i najstariji član lovačke udruge Ivan Holjevac.

Državno lovište III/118 Puska,Lovište ne prevelikih 4200 hektara, sa sjevera omeđenih rijekom Strug, a sa južne strane Savom. Lovački osnova je raznovrsna , prevladava divlja svinja , te jelenska i srneća divljač, te fazan i začudo zec( i to bez posebnog unosa). Primjetili smo da nedostaje divlja patka, ali to je već druga priča , vezana uz čudna prebrojavanja i orintološki rezervat. Problem održavanja lovnog fonda najbolje će ilustrirati činjenica da je samo prošle godine odstrijeljeno 24 čaglja.

Lovište je nekada bilo daleko veće, preko 26000 hektara, i s njim je prvih dana gospodarilo prvih 12 lovaca, kojih se broj penjao do 136 članova, da bi danas stao na optimalnih 63 matičnih lovaca. Vrtim se u u krug i uz smješak zaključujem da se radi o tipičnom zapadno slavonskom lovištu, gdje je najviša točka nasip, – uz komentar domaćina da su njima poplave oduvijek dio svakodnevnice, u pravilu 5 puta godišne je veći dio lovišta pod vodom.

Za današnji lov slijedi podjela u dvije grupe, i odlazak na lovne dijelove. U prolasku kroz Krapje mi Stanković s ponosom skreće pažnju na crkvu sv. Antuna, bez koje, kako kaže -” ne bi bilo niti Krapja a ni ostalih 3 susjedna sela”.

Našu grupu je pripala velika, pobrana tabla, između ceste i Save, puna svinjskih i jelenskih tragova, i odmah počinje pravi poljski lov, zečeva taman koliko bi ih trebalo biti po lovno-gospodarskoj osnovi. Prelazak preko ceste , i počinju fazani, nažalost ovaj dio je bio većim dijelom pod vodom, tako da je očekivani rezultat izostao, ali ipak je bilo nekoliko odstrela, još više lijepih fermi.

Naravno tu priči nije bio kraj , rijetko gostoljubivi domaćini, su se pobrinuli da dan završi upravo onako kako su obećali, počast divljači, gulaš, muzika i fešta.U kasno poslijepodne odlazimo uz razmišljanje da upravo ovakva, manja društva , sastavljena od isključivo domaćeg članstva ,  skromna i bez isticanja ipak čine osnovicu našeg lovstva .

Boris Savić

09