Kako izgleda, srneća divljač u nizinskoj Središnjoj Hrvatskoj postaje rijetkost i visoko cijenjeni lovni trofej.

Situacija, bar po riječima lovozakupnika je dramatična uz rijeku Savu, Lonju, Lonjsko polje i ostalim sličnim plavnim i močvarnim mestima. Neke udruge već nekoliko godina imaju internu zabranu odstrijela srneće divljači, druge tvrde da srneće divljači jednostavno nema, a razlog bi trebao biti, iako stručno nepotvrđeno,  “barski metilj”. Osobno sam skloniji verziji noćnog lova do istrebljenja, pod maskom čuvanja usjeva od divljih svinja, uz upotrebu svih mogućih ilegalnih pomagala, koji se potpuno legalno reklamiraju u lovačkim publikacijama, na portalima te prodaju u sve većem broju lovačkih trgovina. Sve ovo gore pobrojano je ilegalno i sa tim bi se u svakom slučaju trebao pozabaviti zakonodavac, i (ili) dozvoliti upotrebu noćnih optika, termovizija, i  sličnih pomagala, ili početi provoditi ozbiljnu kontrolu. Ovo bi podrazumijevalo i izmjenu Pravilnika o lovu, koji bi trebao dozvoliti lov tijekom cijele noć, a ne kao što je sada propisano, dva sata nakon zalaska i  dva sata prije izlaska sunca. 

No ovaj poduži uvod nije u stvari tema ovog članka. Na sreću još uvijek postoje lovačke udruge kod kojih je situacija potpuno drugačija. Jedna od njih je LD “Stari Gaj”, gdje sam zahvaljujući predsjedniku Ivanu Bariću i tajniku Marjanu Pešunu, uz svesrdnu pomoć i stalnu asistenciju Dade Brodarca voditelja lovočuvarske službe, dobio priliku da se na licu mjesta uvjerim , naravno uz pokušaj odstrela srnjaka, da kod njih situacija izgleda potpuno drugačije. Lovište udruge se prostire od Posavine do obronaka Zrinske gore na Banovini, a sa obzirom na lokaciju strukturu i broj članova polako postaje domicilno lovačko društvo Grada Siska.

Nakon jednog probnog izlaska u lovište, odabrano je mjesto koje je više nego obećavalo. Na nekih 20-tak kilometara od Siska, relativno brzo za doći, ali ipak zabačeno i većini  od ruke.

Nakon kraja puta, uslijedilo je kraće hodanje kroz šumu i otvara se prizor kao iz filma. Prekrasna dolina, omeđena šumom, sa ogromnim poljima, potokom u sredini. U stvari velika zatvorena cjelina. Do čeke još jedan kilometar. Smještanje , određivanje udaljenosti na očekivanim točkama, naravno bez tehničkih pomagala i lov počinje. Nekada bi to vjerojatno bila brza egzekucija, ali ne i ovdje. Ukratko, tijekom 6-7 izlazaka na ovu čeku, svaki puta je primjećena srneća divljač, i to ne jednu grlo, uvijek u zoni dozvoljenog pucanja, medjutim onaj koga se čekalo, stari šesterac pojavio se svega dva puta, na daljinama od 220 do 250 metra, nikada duže od 20 sekundi, uvijek za dana i u laganom pokretu. U međuvremenu tijekom skoro 2 mjeseca, srne su dobile podmladak, mladi srnjaci otišli dalje, vidio sam i fotografirao skoro svu divljač koja ovdje obitava i više se bavio fotografijom nego lovom. I sve to očekujući pravu priliku za onog srnjaka, što se već pretvorilo u nadmetanju u kojem ja za sada gubim.

Prava poanta ove priče je u činjenici da gdje se dobro gospodari srneće divljači i dalje ima u izobilju, i to uz odlazak na čeku u kasno poslije podne, i odlazak  iz lovišta u sumrak , prije noći. I uvijek se nešto vidjelo. Uz malo bolju kontrolu boravka u lovištu, i nedozvoljenih sredstava,  mislim da bi i udruge koje već godinama ne love srneću divljač, vrlo brzo mogle uživati u nadmudrivanju sa princom šume. (Boris Savić)