Sisak, Letovanić-Ni sibirske hladnoće od -1 Celzijusa, ni prometni kolaps od 1 cm snijega i to samo na šumskim prometnicama nisu me mogli spriječiti da subotu provedem u društvu lovaca LU ”Vepar” Dužica. U ovaj lov se već spremam gotovo godinu dana i sada je konačno došao na red.

Za one koje to ne znaju , riječ je o udruzi koja je gotovo 20 godina opstala bez lovišta, da bi danas gospodarila lijepim manjim lovištem površine 2744 hektara, Letovanički lug III/102, nadomak Zagreba na južnim padinama Vukomeričkih Gorica pa sve do rijeke Kupe.

Posjetio sam udrugu prošle godine i sa zanimanjem sam očekivao najavljeni lov u drugoj godini gospodarenja lovištem.

Prvo okupljanje, radi gostiju, u Letovaniću, jednom od rijetkih naselja u kontinentalnoj Hrvatskoj koje ima i svoju pjesmu koja je ostala u ušima svakom tko ju je jednom čuo. Još uvijek mrak, kavica u lokalnoj gostionici i krećemo dalje do Pokupskog Palanjaka, gdje udruga ima u dugogodišnjem najmu objekt koji polako dobiva obrise lovačke kuće, jedinog aktivnog objekta u ovom napuštenom selu.

Udruga danas broji nešto manje članova nego prošle godine, njih 27, ali to se jednostavno ne može primjetiti niti u jednom aspektu gostoprimstva i organizacije , uvijek zahtjevnog pozivnog lova za goste.

Dočekuje nas opet topli čaj i lovački doručak. Za to vrijeme obavljena je i evidencija pristiglih lovaca. Konačna brojka staje na na 28 lovaca i ubrzo nas postrojava predsjednik udruge, uvijek nasmijani Ivica Puškarić, najavljuje lov i riječ prepušta lovniku Darku Stupariću.

Planirana su dva prigona, a početak je na samoj sjevernoj granici lovišta, u predjelu stare rijetke šume, u kojoj do sada nisam bio. Novo napravljena prometnica, olakšala je pristup i u taj dio lovišta. Štand postavlja Ivica Puškarić i lov počinje, osim povremene aktivnosti pasa, ne događa se ništa, tek nakon sat vremena nekoliko pucnjeva. Prigonu je trebalo ipak dobrih dva sata da izađe na štand i saznajemo da je lov ipak potvrđen. Povratak do vozila i odmah pada odluka za slijedeći prigon

Ovaj put je to teren u neposrednoj blizini lovačkog objekta udruge, na najvišim kotama lovišta, gdje postavljamo štand po samom vrhu prilično strmog i za penjanje napornog ali preglednog brda.

Rad pasa počinje odmah. Nakon desetak minuta pucnjevi koji se prenose na lijevu stranu, pretpostavljam da je štand razbudio stari vepar koji je protrčao paralelno sa lovcima. Lomljenje grana u dubokoj i strmoj kotlini iza nas potvrđuje da se upravo to i dogodilo. Nakon nekog vremena slična situacija, ali ovaj put sa uspjehom.

Bez riječi i nagovaranja lovci se spuštaju i izvlače vepra na prosjeku, gdje ga preuzima, u lovištima sve popularniji, Quad. Povratak prema vozilima, i za nekoliko minuta smo u lovačkoj kući, gdje nas već čeka današnji odstrel.

Odmah je uslijedila počast divljači, predaja grančica sretnim strijelcima , te lovački ručak u ugodnom, dobro zagrijanom prostoru.

Lijep lovački dan, sa možda nešto slabijim rezultatom,ali sve ostalo jednostavno ide ”kao podmazano”. Udruga uz sve početne probleme i izazove funkcionira izvrsno, i to bez galame i uvijek neugodnih podjela zaduženja bez obzira na mali broj članova. Sve što je trebalo za današnji lov čekalo je spremno ili se rješavalo u jednoj rečenici, bez galame, nagovaranja i vječnog natezanja ”tko će što napraviti”.

Boris Savić